Glavni cilj invazije bilo je svrgavanje s vlasti iračkog predsjednika Saddama Husseina i njegove Ba’ath stranke, a povod je bio navodno postojanje iračkog oružja za masovno uništenje, kao i sumnje o Husseinovoj suradnji s Al-Qaedom. Okupacija Iraka trajala je do 2011., kada su zadnje američke trupe napustile zemlju, a to vrijeme obilježila su politička previranja i nasilje te snažan vanjski utjecaj na iračku politiku. Odmah nakon pada Saddamove vlade uspostavljena je Koalicijska privremena vlast pod kojom je osnovano Iračko upravljačko vijeće, koje je imalo ovlasti iračke privremene vlade. Vijeće je činilo 25 članova od kojih su 13 bili muslimani šijiti, pet suniti, pet Kurdi (koji su sunitski muslimani), jedan Turkmen i jedan Asirac. U Vijeću su bile zastupljene i tri žene. Iračko upravljačko vijeće bilo je aktivno do 1. lipnja 2004., kada je za predsjednika Privremene vlade izbran član Vijeća, Ghazija Mašala Ajila al-Jawera. To je bio i trenutak kojim je okončan sukob između Iraka i SAD-a. Dana 8. ožujka 2004. Iračko upravljačko vijeće donijelo je Zakon o upravi za državu Irak u prijelaznom razdoblju ili jednostavno Prijelazni zakon o upravi koji je imao značaj privremenog ustava. Prijelazni zakon o upravi stupio je na snagu 28. lipnja 2004., nakon što je Koalicijska privremena vlast prenijela svoje ovlasti na iračku vladu.

Prijelazni zakon o upravi ima 62 članka i predstavlja pravni okvir za prijelaznu vladu dok se ne održe opći izbori i ne donese trajni ustav. O njegovu sadržaju dugo su se vodile rasprave među članovima Vijeća, a samo njegovo prihvaćanje otežao je teroristički napad u kojem je ubijeno oko 180 muslimana šijita na vjerskom okupljanju, što je utjecalo na šijitske članove Vijeća. Šijitski članovi imali su prigovore na način predsjedanja. Nacrt je predviđao predsjedničko vijeće koje se sastoji od predsjednika i dva zamjenika, a oni su smatrali da se treba ustanoviti rotirajuće predsjedništvo između pet vođa, trojice šijita, Kurda i jednog sunita, a sve imajući na umu da šijiti čine 60 posto populacije, dok suniti i Kurdi čine preostalih 40 posto. Drugi prigovor odnosio se na pravo Kurda da stave veto na tekst trajnog ustava. Šijitski ajatolah smatrao je da se time daje previše vlasti Kurdima i ostalim manjinama da utječu na budući ustavni tekst.¹ Nesporazumi su bili riješeni i 8. ožujka pristupilo se potpisivanju ovog akta, s tim da iračka javnost nije imala mogućnosti komentirati njegov sadržaj niti je bila upoznata s njime.

U Preambuli Prijelaznog zakona² navodi se sljedeće:

„Narod Iraka, nastojeći vratiti svoju slobodu, koju je zloupotrijebio prethodni tiranski režim, odbacujući nasilje i prisilu u svim njihovim oblicima, a posebno kada se koriste kao sredstvo vladavine, odlučio je da će od sada biti slobodan narod koji se vodi vladavinom prava. … Ovaj Zakon donosi se kako bi se uredili poslovi Iraka tijekom prijelaznog razdoblja, dok se ne uspostavi propisno izabrana vlada koja će djelovati sukladno trajnom i legitimnom ustavu kojim se postiže puna demokracija.“

Prema Prijelaznom zakonu, Irak je demokratska republika, koju čine tri grane vlasti. Nacionalna skupština je jednodomno tijelo koje se sastoji od 275 članova. Ona bira predsjednika države, koji zajedno s dva zamjenika čini Predsjedničko vijeće, koje predstavlja izvršnu vlast.

Kurdsko pitanje riješeno je tako da privremeni ustav priznaje vladu iračkog Kurdistana kao legitimnu vladu Kurda i dopušta njegovo postojanje unutar nove federalne jedinice. Važnu dimenziju privremenog ustava predstavlja pitanje šerijatskog prava. Prema članku 7. Prijelaznog zakona, „islam je službena religija države i ima se smatrati izvorom prava. Nijedan zakon koji je u suprotnosti s univerzalno prihvaćenim načelima islama, načelima demokracije ili pravima navedenim u drugom poglavlju ovog Zakona ne može se donijeti tijekom prijelaznog razdoblja. Ovaj Zakon poštuje islamski identitet većine iračkog naroda i jamči puna vjerska prava svih pojedinaca na slobodu vjerskog uvjerenja i prakticiranja.“ Konačno, prema Prijelaznom zakonu, službeni jezici u Iraku su arapski i kurdski.

Prijelazni zakon ostao je na snazi do donošenja trajnog ustava, koji je odobren na referendumu, 15. listopada 2005.

1 Izvor: https://www.cfr.org/backgrounders/iraq-interim-constitution, pristupljeno 3. ožujka 2026.
2 Izvor: https://www.refworld.org/legal/legislation/natlegbod/2004/en/39004