U Drugi svjetski rat Jugoslavija je kročila rastrgana između pritisaka Nijemaca da se pridruži Trojnom paktu i Britanaca koji su zahtijevali jasno suprotstavljanje Nijemcima. Nakon bugarskog pristupanja Trojnom paktu, Hitlerovi pritisci na Jugoslaviju bili su sve jači, pri čemu su joj nuđene i određene koncesije (za dopuštenje prolaza njemačkih trupa preko Jugoslavije radi napada na Grčku, Hitler je knezu Pavlu nudio dijelove Makedonije i luku Solun). Iako kraljev namjesnik nije htio okrenuti leđa Britancima, prevagnuo je njemački pritisak i Jugoslavija je 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu. Međutim, u sporazumu o pristupanju navedeno je da Sile Osovine neće tražiti dopuštenje za prijevoz trupa preko Jugoslavije ili bilo kakvu vojnu pomoć te da će poštovati suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije. Dva dana nakon toga čina, tj. 27. ožujka 1941., skupina probritanski orijentiranih časnika, general Dušan Simović te Borivoje Mirković, Živan Knežević i njegov brat Radoje Knežević, izvršili su državni udar s ciljem da Kraljevinu uvuku u rat na strani zapadnih saveznika. U državnom udaru svrgnuta je vlada Dragiše Cvetkovića, maloljetni kralj Petar II. Karađorđević, osam i pol mjeseci prije nego što je navršio 18 godina, proglasio je samog sebe punoljetnim te je formirana koalicijska vlada. Iako su glavni akteri udara pokušali uvjeriti Njemačku da je udar unutarnja stvar države i da Jugoslavija nije istupila iz Pakta, Hitler novonastalo stanje nije prihvatio zdravo za gotovo. Istog dana, 27. ožujka 1941., Hitler je izdao Direktivu br. 25 o napadu na Jugoslaviju i Grčku, koja, između inih, sadržava sljedeće odredbe:

„1. Državni udar u Jugoslaviji promijenio je političku situaciju na Balkanu. Jugoslaviju treba smatrati neprijateljem čak i ako uskoro da izjavu o lojalnosti, stoga je treba uništiti što je prije moguće.
2. Moja je namjera koncentričnom operacijom iz područja Rijeka – Graz, s jedne strane, i iz područja oko Sofije, s druge strane, u općem smjeru prema Beogradu, napasti Jugoslaviju i uništiti njezinu vojsku, a njezin najjužniji dio odvojiti od njezina teritorija i uzeti ga u svoje ruke kao bazu za proširenje njemačko-talijanske ofenzive na Grčku. Iz vojnih i ekonomskih razloga važno je uspostaviti promet na Dunavu i zauzeti rudnike bakra u Boru. Pokušat ćemo pridobiti Mađarsku i Bugarsku za sudjelovanje u operacijama, ostavljajući im mogućnost vraćanja Bačke i Makedonije. Politička obećanja Hrvatskoj povećat će unutarnje političke napetosti u Jugoslaviji.
3. Posebno naređujem sljedeće:
a) Čim dovoljno snaga bude dostupno i vremenski uvjeti to dopuste, njemačko ratno zrakoplovstvo će uništiti objekte na terenu (vojne zračne luke) jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, kao i Beograd, danonoćnim zračnim napadima.
b) Ako je moguće istovremeno – ali ni u kojem slučaju ranije – započet će operacija Marita, s privremeno ograničenim ciljem okupacije Solunskog bazena i učvršćivanja na visoravni Edese. U tu svrhu XVIII. armijski korpus može napredovati kroz jugoslavenski teritorij.“¹

U nastavku se daju daljnje instrukcije za operaciju Marita, koja se odnosila na invaziju na Grčku, da bi se na kraju Direktive spomenula i potreba o sklapanju osnovnih sporazuma s Italijom i imenovanja vojnog osoblja za vezu s talijanskom vojskom, a sve s obzirom na činjenicu da je Italija krajem 1940. iz Albanije izvršila invaziju na Grčku.

Napad na Jugoslaviju uslijedio je 6. travnja i trajao je do 17. travnja 1941., kada je Jugoslavija kapitulirala. Sile Osovine su bez teškoća porazile i okupirale Jugoslaviju, a nakon toga pokrenule su proces njezine teritorijalne raspodjele.

1 Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/F%C3%BChrer_Directive_No._25