Iako su do početka XIV. stoljeća na Pirenejskom poluotoku postojala različita ograničenja za Sefarde u kontekstu njihova sudjelovanja kako u javnom životu, tako i općenito kao članova društva, neprijateljstva prema njima, potaknuta od kršćanskih propovjednika, u tom stoljeću sve više jačaju. U XV. stoljeću Židovi su sve više izloženi progonu i prisilnim preobraćenjima, a jedan od zadataka novouspostavljene inkvizicije bio je i identificiranje i kažnjavanje obraćenika koji su tajno prakticirali judaizam. Nakon što je na poluotoku 1491. osvojeno posljednje područje pod kontrolom muslimana, Granadski emirat, španjolski vlastodršci, kralj Ferdinand i kraljica Isabella, pokrenuli su aktivnosti za protjerivanje Židova iz svojih krunskih posjeda. Izradu nacrta dekreta o položaju Židova, kralj i kraljica povjerili su inkviziciji, s tim da je bilo potrebno urediti tri aspekta: opravdati protjerivanje zbog dvaju ozbiljnih zločina, lihvarstva i heretičke izopačenosti; dati im dovoljno vremena da se opredijele za pokrštavanje ili progonstvo i treći aspekt odnosio se na to da ako ostanu vjerni svojoj vjeri, mogu raspolagati svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, ali ne mogu uzeti sa sobom zlato, srebro ili konje.¹

Granadski edikt ili Alhambrijski dekret, koji je izdan 31. ožujka 1492., čine u stvari dva dokumenta² – jedan za Krunu Kastilje, a drugi za Krunu Aragon. Edikt za Krunu Kastilje potpisala su oba monarha, a za Aragon samo kralj Ferdinand i u određenim se segmentima razlikuju. Nakon uvodnog dijela o donositeljima i na koga se sve odnosi, Dekret započinje navodom:

„Dobro znate ili biste trebali znati, jer smo bili obaviješteni da su u ovim našim kraljevstvima postojali neki zli kršćani koji su prešli na judaizam i otpali od naše svete katoličke vjere, a glavni uzrok tome su odnosi između Židova i kršćana, na sudovima koje smo održali u Toledu u godini 1480., naredili smo odvajanje od Židova u svim gradovima, mjestima i selima u našim kraljevstvima i gospodstvima i (zapovijedili) da im se odrede židovske četvrti i odvojena mjesta gdje trebaju živjeti, s nadom da će se tim odvajanjem situacija sama od sebe popraviti. Nadalje, donijeli smo i naredbe o provedbi inkvizicije u našim spomenutim kraljevstvima i gospodstvima, koja se, kako znate, provodi već dvanaest godina te su mnogi krivci otkriveni, što je vrlo dobro poznato, i sukladno tome obaviješteni smo od inkvizicije i drugih pobožnih osoba, crkvenih i svjetovnih, da je nastala velika šteta i da još uvijek nastaje, jer su kršćani sudjelovali i nastavljaju sudjelovati u društvenim odnosima i komunikaciji s njima, imali su sredstava i načine na koje su mogli prodrijeti i ukrasti vjerne kršćane od naše svete katoličke vjere i odvojiti ih od nje te ih privući k sebi i podvrgnuti ih vlastitom zlom vjerovanju i uvjerenju,…!³

Drugi dio Dekreta odnosi se na uvjete protjerivanja. Protjerivanje je konačno i određeno je riječima: „odlučili smo poslati sve Židove, i žene i djecu izvan naših kraljevstava i nikada se nitko od njih ne smije vratiti u njih“. U protjerivanju nije bilo izuzetaka po osnovi godina, mjesta življenja, rođenja i slično. Židovi su imali četiri mjeseca za odlazak. Kasnije je taj odlazak produžen za deset dana (do 10. kolovoza). Onima koji nisu otišli ili koji bi se vratili prijetila je smrtna kazna i konfiskacija imovine. Usto, osobe koje bi pomagale Židovima riskirale bi gubitak imovine i nasljedstva. U ta četiri mjeseca Židovi su mogli prodati nekretnine, i to u mjenicama ili robi, ali ne i u kovanicama ili zlatu jer je njihov izvoz bio zabranjen.

Broj Židova koji je prešao na kršćanstvo kako bi izbjegli protjerivanje broji se između sto i dvjesto tisuća. Između četrdeset i sto tisuća protjerano ih je s poluotoka, s tim da je nepoznat broj onih koji se zbog teškoga prognaničkog života vratio u Španjolsku i zbog toga se preobratio. Većina protjeranih Židova naselila se u Sjevernoj Africi ili u susjedne zemlje. Mnogi od njih našli su utočište u Osmanskom Carstvu, što je uključivalo i teritorij Balkana, a naseljavanja je bilo i u Dubrovačkoj Republici.

1 Izvor: https://es.wikipedia.org/wiki/Edicto_de_Granada, pristup 24. ožujka 2026.
2 Ibid.
3 Izvor: https://www.fau.edu/artsandletters/pjhr/chhre/pdf/hh-alhambra-1492-english.pdf