Na konferenciju¹ se odazvalo četrnaest zemalja, među kojima su bile i one koje poput Francuske ili Belgije nisu bile posebno zastupljene u Africi, ali su svakako željele biti upoznate s tijekom događaja i uhvatiti korak u osvajanjima afričkih područja. Poseban interes pokazala je upravo Njemačka, koja je poslala vlastitu ekspediciju na ta područja, a što je uplašilo „stare osvajače“, Britaniju i Francusku. Inače, model osvajanja Afrike bio je već prokušan na drugim kontinentima: teritoriji su osvajani uspostavljanjem trgovačkih mreža te putem istraživača i misionara. Misionari su šireći kršćanstvo širili zapadne vrijednosti i na različite načine opravdavali su potrebu za europskom ekspanzijom, dok su istraživači kartirali teritorij. Upravo, nazovi "istraživačke" aktivnosti kralja Leopolda u području Konga potakle su ostale sile da koriste isti obrazac osvajanja: Francuska je poslala vlastite "istraživače" u središnju Afriku, a Portugal se, iako je u biti s vremenom napustio to područje, vratio u igru polažući prava na taj teritorij pozivom na srednjovjekovne ugovore sa Španjolskom i Katoličkom Crkvom. U svakom slučaju, grabež odnosno jagma za afričkim teritorijem u trenutku održavanja Berlinske konferencije bila je u punom zamahu, a njezino održavanje je prema nekim stajalištima tu jagmu formaliziralo.

Cilj Berlinske konferencije bio je ustanoviti međunarodne smjernice temeljem kojih se mogu polagati prava na teritorij na afričkom kontinentu, kako bi se izbjegli sukobi među tim zemljama, kao i dogovoriti slobodu trgovine i plovidbe na rijekama Niger i Kongo. Na konferenciji je 26. veljače 1885. usvojen Generalni akt Berlinske konferencije o Zapadnoj Africi, koji je postavio okvir kolonizacije.

U sklopu Generalnog akta² donesene su i usvojene: Deklaracija o slobodi trgovine u bazenu Konga, njegovim rukavcima i okolnim područjima s ostalim odredbama koje su s tim povezani, zatim Deklaracija o trgovini robljem i operacijama morem ili kopnom koje opskrbljuju robove za trgovinu, Deklaracija o neutralnosti teritorija obuhvaćenih konvencijskim bazenom Konga te Akt o plovidbi za Kongo, koji se, s obzirom na lokalne okolnosti proširuje na rijeku Kongo, njezine pritoke i vode u sastavu i dr., zatim Akt o plovidbi za Niger i dr., Deklaracija kojom se uvode jedinstvena pravila u odnosu na međunarodne odnose i buduću okupaciju obala afričkog kontinenta.

Među najvažnijim odlukama Generalnog akta svakako je ona o načelu efektivne okupacije koje navodi da se ni na jedan teritorij ne može formalno polagati bilo kakvo pravo prije nego što je njime izravno vladala i upravljala kolonijalna sila, tj. mogle su steći pravo nad kolonijalnim zemljištem samo ako su ga stvarno posjedovale, ako su imale ugovor s lokalnim vođama, ako su istakle svoju zastavu i ako su uspostavile upravu na teritoriju s policijom za održavanje reda.

Nadalje, Aktom se okončava ropstvo, što su mnogi kasnije ismijali i smatrali taj čin tek kamuflažom za dobivanje međunarodne potpore jer deklaracija o ukidanju ropstva nije imala obvezujući karakter. Slobodna Država Kongo potvrđena je kao privatno vlasništvo Društva Kongo, koje je podržalo Leopoldova obećanja da će zemlju držati otvorenom za sva europska ulaganja³. Četrnaest potpisnica Akta imalo bi pravo slobodno trgovati u cijelom bazenu Konga, kao i jezeru Malavi, a rijeke Kongo i Niger bile su slobodne za brodski promet. Nadalje, Aktom su definirane regije u kojima je svaka europska sila imala isključivo pravo “nastojati” ostvariti zakonsko vlasništvo nad zemljištem u očima drugih europskih sila.

Berlinska konferencija ubrzala je utrku za afrički teritorij i nekoliko godina nakon konferencije, sve ispod Sahare u Africi je bar nominalno bilo podijeljeno. Kao jedine neovisne afričke zemlje ostale su Maroko, Liberija, Etiopija, Majeerteenski Sultanat (na području Somalije) i Hobyiski Sultanat. S početka 20. stoljeća 90 % afričkog teritorija bilo je neposredno ili putem protektorata pod europskom kontrolom. Od četrnaest zemalja koje su bile na konferenciji, njih šest (Austrougarska, Rusija, Danska, Nizozemska, Švedska-Norveška i SAD) s konferencije su otišle bez formalnih posjeda u Africi.