Sukladno Sporazumu¹, Marokom je formalno vladao sultan, ali stvarnu moć imali su Francuzi, koji su ovaj model vladanja već isprobali u Alžiru i Tunisu. Ipak, za razliku od ovih zemalja, u Maroku su upravljali nešto drukčije. U Maroku, naime, nije došlo do asimilacije Francuza sa stanovništvom i strogo se vodilo računa da ne dolazi do njihova miješanja. Francusko administrativno osoblje isključivo se naslanjalo na francuske kolonizatore radeći zajednički na sprječavanju bilo kakvog oblika marokanske autonomije. S druge strane, Marokanci se nisu mirili s idejom potčinjenosti i težnje za neovisnošću, koje su postojale tijekom cijele francuske vladavine, intenzivirale su se tijekom Drugoga svjetskog rata, da su stekle i podršku Amerikanaca (u Casablanci je 1943. održana konferencija na kojoj je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt ohrabrio Marokance u svojoj borbi). Francuzi pak nisu bili spremni tek tako odreći se svog utjecaja u Maroku i sve češće su pribjegavali sili u gušenju zahtjeva za neovisnošću. U povijesti Maroka ostat će zabilježen masakr u Casablanci 1947., kada su Francuzi poslali senegalsku pješadiju u radnička naselja, gdje su nasumično pucali po stanovništvu sve s ciljem da spriječe posjet sultana Muhameda V. međunarodnoj zoni u Tangeru, kamo je išao održati govor za neovisnost zemlje i njezino ujedinjenje. Sultan je u Tangeru ipak održao govor, nakon čega je počela tzv. revolucija kralja i naroda, koordinirana akcija sultana i marokanskog Nacionalnog pokreta s ciljem stjecanja neovisnosti. Revolucija je svoj zamah dobila nakon što su francuske vlasti natjerale sultana Muhameda V. u egzil, odakle je nastavio svoju borbu (dan kada je sultan morao napustiti Maroko, 20. kolovoza 1953., danas se u Maroku slavi kao Dan revolucije). Francuska je polako počela gubiti kontrolu u zemlji i bila je prisiljena stupiti u pregovore sa sultanom, koji je nastavio raditi na neovisnosti u egzilu. Sultan se krajem 1955. vratio u Maroko te je objavio kraj francuskog protektorata i kraj „malog džihada“, vođenog u cilju osiguranja neovisnosti i početak „velikog džihada“ u cilju kolektivne izgradnje novog Maroka. Pregovori su se potom nastavili u veljači i ožujku 1956. te je 2. ožujka 1956. potpisana Francusko-marokanska zajednička deklaracija o neovisnosti².

Zajednička deklaracija započinje priznanjem učinaka deklaracije iz (dvorca) La-Celle-Sain Clouda od 5. prosinca 1955. (u kojoj se francuski predsjednik i marokanski sultan, između ostalog, slažu da Francuska i Maroko moraju zajedno, bez intervencije treće strane, graditi svoju zajedničku budućnost u potvrđivanju svog suvereniteta putem međusobnog jamstva svojih prava i prava svojih državljana i uz poštovanje situacije koja je ustanovljena ugovorima za strane sile). Nadalje, potvrdili su da u skladu s napretkom Maroka Sporazum iz Fesa od 30. ožujka 1912. više ne udovoljava potrebama modernog života, zbog čega više ne može biti osnova francusko-marokanskih odnosa. U tom smislu, Vlada Francuske Republike izričito priznaje neovisnost Maroka, koja posebno uključuje diplomaciju i vojsku, kao i spremnost da osigura poštovanje marokanskog teritorijalnog integriteta u skladu s međunarodnim sporazumima. Uz deklaraciju postoji i aneks protokola kojim se navodi sljedeće:

1. Zakonodavnu vlast suvereno obavlja Njegovo Veličanstvo Sultan. Predstavnik Francuske obavještava se o nacrtima dahira i dekreta. On podnosi primjedbe kada se ti tekstovi tiču interesa Francuske, Francuza ili stranaca, tijekom prijelaznog razdoblja.

2. Njegovo Veličanstvo Muhamed V., sultan Maroka, ima nacionalnu vojsku. Francuska pruža pomoć Maroku u formiranju ove vojske. Trenutni status francuske vojske u Maroku ostaje nepromijenjen tijekom prijelaznog razdoblja.

3. Upravljačke ovlasti, inače rezervirane, bit će prenesene, a uvjeti će se dogovoriti uz obostrani pristanak. Marokanska vlada zastupljena je, s pravom glasa, u Odboru franačke zone, središnjem upravnom tijelu za monetarnu politiku za cijelu franačku zonu. S druge strane, zadržavaju se jamstva koja uživaju francuski dužnosnici i agenti na službi u Maroku.

4. Predstavnik Francuske Republike u Maroku nosi titulu Visokog povjerenika Francuske.

Nakon stjecanja neovisnosti, sultan Muhamed V. postao je kralj Maroka 1957. (Maroko je postao Kraljevina Maroko) te je nastavio graditi Maroko kao ustavnu monarhiju.

1 Vidi Informator, br. 6620 - 6621 od 30. ožujka 2020., Vremeplov: Sporazum iz Fesa o francuskom protektoratu nad Marokom.
2 Izvor: https://mjp.univ-perp.fr/constit/ma1956.htm