Ti običaji su, osim vezanosti remensi za zemlju bili, primjerice, obveza korištenja gospodareva mlina ili peći za pečenje kruha uz plaćanje naknade, prisvajanje dijela imovine kmeta koji je umro bez potomstva, odgovornost za svaku štetu koja bi nastala gospodaru ako su remensi upravljali gospodarevim imanjem, gospodari su svojevoljno mogli uzimati stoku i dr. Prvi rat remensi dogodio se 1462. i poklopio se s plemićkim ratom protiv kralja Ivana II. Nadajući se kraljevoj pobjedi, remensi su stali na kraljevu stranu. Kralj je pobijedio, ali kako su i mnogi feudalci bili na njegovoj strani, tako je pitanje remensi ostalo neriješeno. Drugi rat remensi izbio je 1484., za vrijeme vladavine Ivanova sina, Ferdinanda II. Aragonskog jer je kralj pod pritiskom plemića bio prisiljen poništiti odluku kralja Alfonsa V. iz 1455. o zabrani loših običaja, zbog čega su se seljaci našli u još lošijem položaju. U takvim je okolnostima kralj, 21. travnja 1486., donio Arbitražnu presudu iz Guadalupea kojom je, ostavljajući ruralno stanovništvo i dalje u feudalnom odnosu, ipak zabranio tzv. loše običaje.

Presuda se sastojala od dva dijela¹. U prvom dijelu razrađena je bit presude: ukinuti su loši običaji i druge zloporabe koje su remensi trpjeli te je utvrđen novi pravni status seljaka u odnosu na njihova gospodara. U drugom dijelu presude spominju se mjere koje će kralj poduzeti kako bi se Drugi rat remensi dovršio (kažnjavanje pobunjenika). Opisani kao očito nepravedni, prvi dio presude ukida šest loših običaja odnosno zloporaba: remensa – otkup slobode seljaka, intestia – pravo gospodara da zadrži jednu trećinu pokretne i polupokretne imovine seljaka koji je umro bez nasljednika, cugucia – obveza seljaka da gospodaru preda polovicu imovine supruge ako je ova učinila preljub; exorquia – pravo gospodara da naslijedi seljaka koji je dostigavši pubertet umro bez djece; arsia - pravo gospodara na danak zbog nemara ako je kuća seljaka slučajno izgorjela i firma de espoli forzada – naknada koju je morao platiti otac za udaju kćeri. U nastavku su ukinute i druge zloporabe, poput prava prve bračne noći, obveze supruge remense koja je upravo rodila da bude dojilja gospodareva dojenčeta i dr. te različiti poslovi koje su seljaci morali obavljati za gospodara. Na ime naknade zbog ukidanja zloporaba seljaci su presudom bili obvezani gospodaru za svaki ukinuti običaj platiti 10 sua, tj. 60 sua ukupno, čime je osobna sloboda seljaka bila zajamčena. To znači da su seljaci mogli prodavati, kupovati, otuđivati ili mijenjati svoje pokretnine i zemlju koju su sami stekli bez potrebe za dopuštenjem gospodara. U drugom dijelu presuda predviđa povrat tvrđava i dvoraca koji su bili u pobunjeničkim rukama, kao i povrat uzurpirane imovine gospodarima. Zauzvrat, gospodari su morali osloboditi sve seljake iz zatočeništva. Presudu su potpisala petorica predstavnika gospode i osamnaest sindikalnih udruženja remensi. Iako je nekolicina pobunjenika nastavila borbu, većina katalonskih remensi prihvatila je presudu. S ciljem smirivanja tenzija, kralj je prvo odobrio amnestiju 1488., a 1490. pomilovao je dvanaest osuđenika isključenih iz amnestije iz 1488., pod uvjetom da se odreknu svojih kriminalnih djela i pokore se njegovoj vlasti.

Većina povjesničara smatra da je ova presuda omogućila seljacima iz Katalonije da, iako su i dalje bili ovisni o feudalnim gospodarima, dobiju prava koja su u drugim dijelovima svijeta stigla tek nekoliko stoljeća kasnije.

1 Izvor: https://es.wikipedia.org/wiki/Sentencia_arbitral_de_Guadalupe