Čečeni su organizirani na plemenskom principu, u klanovima koji se nazivaju tejpovi, a oni čine dio šire zajednice, tukuma, kojih danas u Čečeniji ima devet (potječu od devetero braće).

Povijest rusko-čečenskih odnosa nije svijetla. Čečeni se nisu dali pokoriti Rusima. Još od ruskog osvajanja Sjevernog Kavkaza tijekom 18. i 19. stoljeća, zatim tijekom Oktobarske revolucije i Drugog svjetskog rata, kada je Staljin naredio masovnu deportaciju Čečena, zajedno s nekoliko drugih naroda Kavkaza, u druge dijelove tadašnjeg Sovjetskog Saveza, Čečeni su se opirali rusifikaciji, a zatim sovjetskoj kolektivizaciji, zbog čega su bili prilično diskriminirani u različitim oblicima ruske države. Svoju neovisnost Čečeni su pokušali ostvariti nakon pada Sovjetskog Saveza s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. U toj namjeri vodila su se dva rata. Prvi rusko-čečenski rat bila je borba za neovisnost Čečenske Republike Ičkerije protiv Ruske Federacije, koja se vodila između 1994. i 1996., a Drugi čečenski rat odvijao se između 1999. i 2009. godine.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza te niza prosvjeda, na vlast u ovoj republici došao je Džohar Dudajev, koji je proglasio neovisnost Čečenije, tj. Čečensku Republiku Ičkeriju. Međutim, unutarnja previranja te Dudajeva samovolja u vladanju pružila su priliku Rusima da u Čečeniji 1994. pokrenu „vojnu operaciju za uspostavu ustavnog poretka“. U tom srazu ipak nisu uspjeli. Iako su 1995. godine osvojili glavni grad Čečenije, Grozni, Rusi nisu uspjeli ovladati cijelim teritorijem niti savladati čečensku gerilu. Sljedeće godine, 1996., Čečeni su ponovo osvojili Grozni, što je označilo ruski poraz i sklapanje primirja (tzv. Hasavjurtski sporazum). Godinu dana nakon primirja, 12. svibnja 1997. potpisan je Rusko-čečenski mirovni sporazum, odnosno punog naziva Sporazum o miru i načelima međusobnih odnosa između Ruske Federacije i Čečenske Republike Ičkerije, potpisan u Moskvi, zbog čega je poznat i kao Moskovski sporazum.

Sporazum ima svega pet točaka i njime visoke ugovorne strane, „u želji da okonačaju stoljetne sukobe te u nastojanju da uspostave snažne, ravnopravne i međusobno korisne odnose, složile su se:

1. Da se zauvijek odreknu upotrebe ili prijetnje o upotrebi sile u rješavanju bilo kakvih spornih pitanja.

2. Da će svoje odnose graditi u skladu s općepriznatim načelima i normama međunarodnog prava, pri čemu strane međusobno djeluju u područjima određenim posebnim sporazumima.

3. Sporazum je osnova za sklapanje daljnjih ugovora i sporazuma o cijelom spektru odnosa.

4. Sporazum je sastavljen u dva primjerka, pri čemu oba primjerka imaju jednaku pravnu snagu.

5. Ovaj Sporazum stupa na snagu danom potpisivanja.“¹

Sporazum su potpisali ruski predsjednik Boris Jeljcin i netom izabrani čečenski predsjednik Aslan Maškadov, koji je predvodio čečenske snage u ratu. Ovaj Sporazum bio je osnova da se istog dana potpiše međuvladin ugovor kojim se osigurava razvoj međusobne gospodarske suradnje i stvaranje uvjeta za sklapanje čitavog niza drugih ugovora kojima se rješavaju pitanja isplate mirovina, naknada, plaća, obnove vitalne infrastrukture i socioekonomskog kompleksa Čečenske Republike Ičkerije, kao i ugovor o suradnji u području carine.

Iako je Sporazum pozdravio narod obiju strana (Rusi jer im je bilo dosta rata, a Čečeni jer su smatrali da su time ostvarili neovisnost), ključno pitanje neovisnosti ovim Sporazumom nije riješeno. Naime, prema Hasavjurtskom sporazumu o primirju, svi sporazumi o odnosima između Groznog i Moskve trebali su biti regulirani do kraja 2001., no 1999. Moskva je ponovno napala Čečensku Republiku, što je označilo početak Drugoga čečenskog rata. Godine 2003. Rusija je donijela novi ustav za Čečeniju, prema kojem je Čečenska Republika integralni dio Ruske Federacije, a 2009. godine označen je kraj Drugoga čečenskog rata.