03.05.2024.

Ustavnosudska zaštita najboljeg interesa djeteta pri određivanju uzdržavanja u slučaju povećanog životnog standarda roditelja

ples (akrobacija) na svili

U povodu recentne Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4312/2022 od 15. veljače 2024., u ovom članku je riječ o zaštiti životnog standarda one djece koja u postupcima uzdržavanja slijede povećani životni standard svojih roditelja. Autor propitkuje sukob postupovnih pravila, predviđenih s jedne strane Zakonom o parničnom postupku, ali i Obiteljskim zakonom te utjecaj nepravilne primjene postupovnih pravila na povredu načela zaštite najboljeg interesa djeteta, te posljedično i na povredu ustavnih prava zajamčih člankom 29. stavak 1. i člankom 64. stavak Ustava Republike Hrvatske.

1. UVOD
Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: USRH) svojim odlukama oblikuje domaću (sudsku) praksu, unošenjem ustavnih i konvencijskih standarda zaštite pojedinih ustavnih i konvencijskih prava u mnogobrojna pravna područja. Djeca, kao posebno osjetljiva (ranjiva) društvena skupina, zaslužuju posebnu pažnju u tom pogledu. Nije potrebno obrazlagati zašto uzdržavanje djece, kao institut obiteljskog prava, ima veliko značenje za dobrobit djece, bez obzira na činjenicu slijedi li određivanje uzdržavanja “obični” ili povećani životni standard roditelja, budući da je riječ o nečemu posve samorazumljivom.

2. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA
Ustavna tužba u predmetu broj: U-III-4312/2022 podnesena je u povodu presude i rješenja Županijskog suda u Splitu, br. Gž Ob-422/2021-2 od 9. rujna 2021. kojim su žalbe stranaka odbijene su kao neosnovane te su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, br. P Ob-53/2020-39 od 28. lipnja 2021. Dijelom potonje odluke koji predstavlja presudu, djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev podnositelja ustavne tužbe1 i povišen je, počevši od 1. travnja 2020. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, iznos uzdržavanja kojeg je tuženik (otac djece) dužan pridonositi na temelju presude Općinskog suda u Puli-Pola, broj: P Ob-59/2017 od 25. svibnja 2018. i presude Županijskog suda u Splitu, broj: Gž Ob-478/2018 od 2. listopada 2018. za uzdržavanje mlt. tužiteljice s dotadašnjeg iznosa od 3.000,00 kuna mjesečno na 5.000,00 kuna mjesečno, a za uzdržavanje mlt. tužitelja s dotadašnjeg iznosa od 3.500,00 kuna mjesečno na 5.000,00 kuna mjesečno, s tim da je tuženik je obroke dospjele do pravomoćnosti te presude dužan platiti odjednom u roku 15 dana, a one koji budu dospijevali ubuduće, najkasnije do 15. u mjesecu za tekući mjesec, pri čemu je u slučaju kašnjenja s isplatom dužan platiti pripadajuće zakonske zatezne kamate od dospijeća do isplate (t. I. izreke). Odbijeni su njihovi tužbeni zahtjevi u dijelu u kojem je mlt. tužiteljica zahtijevala povišenje iznosa uzdržavanja za daljnjih 1.600,00 kuna mjesečno, a mlt. tužitelj povišenje iznosa uzdržavanja za daljnjih 1.000,00 kuna mjesečno (t. II. izreke) te je odbijen tuženikov protutužbeni zahtjev kojim je tražio smanjenje svoje obveze uzdržavanja podnositelja na 2.000,00 kuna mjesečno za svakog od njih dvoje (t. III. izreke).

Donošenju tih presuda prethodio je parnični postupak2 u kojem su održana dva pripremna ročišta na kojima je prvostupanjski sud, između ostalog, odlučio od tuženikova poslodavca pribaviti potvrdu o visini tuženikove plaće, a od porezne uprave pribaviti podatke o svim tuženikovim primicima, što je i učinio. U brojnim podnescima koji su uslijedili nakon toga, tužitelji su navodili da se drastična smanjenja tuženikove plaće opetovano događaju isključivo u vrijeme određivanja visine uzdržavanja za djecu te da stoga prvostupanjskom sudu predlažu da pošalje upit tuženikovu poslodavcu i ispita stvarne razloge zbog kojih dolazi do njezinog smanjenja te mogućnosti tuženika da utječe na njezin iznos kako bi na taj način utvrdio tuženikove stvarne materijalne mogućnosti.

U očitovanju od 1. veljače 2021. tuženikov poslodavac naveo je “da je visina plaće radnika Hrvatske kontrole zračne plovidbe d.o.o. uređena Kolektivnim ugovorom od 4. srpnja 2019. te Dodatkom br. 1 Kolektivnom ugovoru od 6. studenoga 2020. “ i da je “Dodatkom br. 1 vrijednost koeficijenta, kao elementa izračuna plaće, umanjena (...) za 15% za razdoblje od 1. studenog 2020. do 31. ožujka 2021. te se stoga tako umanjena vrijednost koeficijenta primjenjuje za obračun plaća za studeni i prosinac 2020. te siječanj, veljaču i ožujak 2021.”.

Tužitelji su u daljnjim podnescima tražili razjašnjenje određenih nejasnoća koje su prema njima proizlazile iz dopisa tuženikova poslodavca, pogotovo kad se stvar promatra u kontekstu brojnih kontradikcija i nedosljednosti u tuženikovim iskazima tijekom postupka, koje su detaljno opisali. Pri tome su, kao jednu od njih, naveli da je opunomoćenik tuženika na ročištu istaknuo da je “tuženiku u prethodna dva mjeseca drastično smanjena plaća zbog korona krize, ali i iz drugih razloga kod poslodavca”, ali da je iz do tada pribavljene dokumentacije “vidljivo kako plaća tuženika nije u tom trenutku bila smanjena zbog situacije s COVID-19 pandemijom, iz čega proizlazi da tuženik manipulira činjenicama u postupku”. Nadalje su naveli da se tuženikov poslodavac očitovao o smanjenju plaće za svoje zaposlenike “temeljem umanjenja koeficijenta za 15%, no nije se konkretno bavio tuženikovim primanjima, pa je ostalo nejasno je li u slučaju tuženikove plaće riječ samo o umanjenju vezano za umanjenje koeficijenta ili uz to postoji i dodatni razlog umanjenju na tuženikovoj strani”. Stoga su predložili da prvostupanjski sud pozove tuženikovog poslodavca da se, između ostalog, očituje o tome “postoji li konkretno za tuženika uz Dodatak 1 kolektivnom ugovoru od 6. studenog 2020. dodatni razlog zbog kojeg su mu iznosi plaće za studeni i prosinac 2020. znatno niži nego za mjesec kolovoz 2020. i mjesece koji su prethodili” te “postoje li i u kojoj mjeri razlozi smanjenju plaća za svaki pojedini mjesec na tuženikovoj strani”. Tužitelji su uputili i na to kako je iz dopisa poslodavca “jasno vidljivo da se smanjenje plaće koje je utvrđeno Dodatkom 1. Kolektivnom ugovoru primjenjuje još samo do mjeseca ožujka 2021., iz čega proizlazi da će tuženikova plaća opet biti vraćena na ‘stare’ iznose kako je to bilo prije primjene Dodatka 1. Kolektivnom ugovoru”. Pri tome su napomenuli da se uzdržavanje određuje za buduće razdoblje.

Tužitelji su priložili jedanaest dokaza (o potrebama svojeg uzdržavanja i mogućnostima tuženika da ih podmiri), a koji im nisu bili na raspolaganju prije zaključenja glavne rasprave. Među tim dokazima su, primjera radi, bili podaci o tuženikovom vlasništvu parcele i stana, njegov ugovor o životnom osiguranju te obračuni komunalija, zdravstvenih, školskih i drugih troškova.

Obrazlažući predmetne presude, sudovi su minuciozno pristupili pojedinima aspektima pravne i činjenične problematike razmatranog slučaja. Tako su, primjerice, kad je riječ o dodatnim aktivnostima podnositelja, kao dijelu njihovih potreba za uzdržavanjem, u obzir uzeli i to da tužitelji pohađaju ples (akrobaciju) na svili. Izolirano gledajući prethodno navedeno, a i dovodeći to u vezu s iznosima koji su tužiteljima dosuđeni kao povišenje uzdržavanja, na prvi pogled može se činiti da je u predmetnom slučaju zaštita najboljeg interesa predmetne djece bila ostvarena.

Tužitelji (u nastavku teksta: podnositelji) su u ustavnoj tužbi naveli da smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 3. (u dijelovima koji se tiču vladavine prava i ravnopravnosti spolova), 14. stavkom 2., 18. stavkom 1., 29. stavkom 1. i 63. stavcima 1. i 2. Ustava Republike Hrvatske.3 Podnositelji su u bitnome naveli da je njihov tužbeni zahtjev djelomično odbijen bez suvislog obrazloženja, usprkos tome što su “pruženi dokazi” da su potrebni iznosi uzdržavanja viši od onih koji su zakonom propisani kao prosječni, a daleko viši od iznosa koje su im sudovi dosudili. Također su naveli da je tijekom predmetnog parničnog postupka postalo razvidno i to da su imovinske prilike i mogućnosti tuženika takve da se nalazi u najvišem platnom razredu prihoda obveznika uzdržavanja te da bi zasigurno bio i iznad najvišeg platnog razreda prihoda obveznika uzdržavanja da je sud uzeo u obzir i njegove mogućnosti dodatne zarade, koje su proizlazile iz svih dostavljenih i izvedenih dokaza, kao i neizvedenih (odbijenih) dokaza.

Podnositelji su se u tom pogledu, između ostalog, pozvali i na promijenjene okolnosti tuženika (povećana redovita primanja; ozdravljenje, zbog kojeg se opet mogao baviti padobranstvom i dodatno zarađivati; a kasnije i preseljenje djece, čime je ostvario mogućnost dodatnih prihoda i od iznajmljivanja stana). Istaknuli su da nije riječ samo o tome da bi život djeteta trebao pratiti standard roditelja, što se nije dogodilo, nego i to da imaju potrebe čak i veće od iznosa koji traže za uzdržavanje, za što su sudu podastrijeli dokaze.

Zaključno su naveli da su povećane mogućnosti roditelja same za sebe dostatne za to da uzdržavanje djeteta bude određeno u povećanom iznosu jer je takav roditelj sposoban i dužan svome djetetu osigurati standard adekvatan svojem vlastitom, neovisno o tome jesu li objektivne djetetove potrebe povećane te neovisno o tome što te potrebe, bile one uobičajene ili povećane, možda ni ne dosežu iznos određen za uzdržavanje prema kriteriju povećanih mogućnosti roditelja. Zaključili su da njihove potrebe premašuju iznos koji bi im trebao pripasti na temelju platnog razreda u kojem se doista nalazi tuženik, ali da to nije bilo dovoljno sudovima čak niti da im dosude ono što im po zakonu pripada na temelju samog platnog razreda.

3. NAČELNA USTAVNOSUDSKA STAJALIŠTA GLEDE ZAŠTITE NAJBOLJEG INTERESA DJECE I PRIMJENA TIH STAJALIŠTA NA OKOLNOSTI PREDMETNOG SLUČAJA
USRH je u obrazloženju Odluke broj: U-III-4312/2022 od 15. veljače 2024.4 opetovano izrazio važna načelna stajališta5 razmatrajući predmet s aspekta možebitnih povreda prava, zajamčenih člankom 29. stavak 1., člankom 63. stavak 1. te članak 64. stavak 1. Ustava,6 člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda7 te člancima 3. i 27. Konvencije o pravima djeteta.8

Ta se stajališta, povrh standardnih stajališta glede ustavnog (i konvencijskog) prava na pravično suđenje,9 tiču pozicioniranja zaštite najboljeg interesa djeteta kao stožernog načela u postupcima koji se tiču dječjih prava.10 Pri tome je naglašeno da se u razrješenju obiteljskih odnosa mora polaziti od uzajamnog poštovanja i pomaganja svih članova obitelji te zaštite dobrobiti i prava djece, kao i od odgovornosti oba roditelja za podizanje i odgoj djece, pa se ispunjavanje tih okolnosti ocjenjuje ovisno o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

USRH je nakon toga lakonski naveo da, primjenjujući navedena načelna stajališta na okolnosti razmatranog slučaja, “ocjenjuje da su postupajući sudovi, usvajajući djelomično predmetni tužbeni zahtjev za povišenje iznosa uzdržavanja, iznijeli dostatna i relevantna ustavnopravno prihvatljiva stajališta u pogledu potreba malodobnih podnositelja za uzdržavanje i mogućnosti njihovog oca da doprinese tom uzdržavanju u povećanom iznosu, čime su omogućili da malodobni podnositelji prate povećani životni standard svojeg oca” te da iz opisanih “okolnosti slučaja proizlazi i to da podnositelji nisu stavljeni u položaj ‘nejednakosti oružja’ jer nije došlo do supstancijalnog ostvarenja postupovne neravnoteže jer su podnositelji imali razumnu mogućnost svoj slučaj predstaviti sudu pod uvjetima koji su, u bitnome, u skladu s uvjetima koje je imao protivnik u postupku”. Polazeći od toga, USRH je zaključno ocijenio da osporenim dijelovima predmetnih presuda podnositeljima nisu povrijeđena ustavna prava na povredu kojih su upućivali u ustavnoj tužbi.11 Ostaje vidjeti je li ta ocjena ustavnopravno prihvatljiva.

U očitovanju od 1. veljače 2021. tuženikov poslodavac samo je apstraktno naveo propise na temelju kojih se određuje tuženikova plaća, a podnositelji su, s druge strane, naveli razloge zbog kojih je potrebno precizno očitovanje poslodavca glede smanjenja tuženikove plaće.

Usprkos tome što te razloge12 nije moguće a priori ocijeniti neosnovanima, prvostupanjski sud tijekom daljnjeg postupka nije pribavio dodatno očitovanje poslodavca nego je u obrazloženju prvostupanjske presude naveo da je tuženik “u svome iskazu dao uvjerljivo objašnjenje o razlozima smanjenja plaće, što je posljedica premještaja na drugo, slabije plaćeno radno mjesto, ali i privremenog smanjenja plaće zbog pandemije Covid-19 pa sud njegov iskaz u tom dijelu u cijelosti prihvaća”.

Na taj način taj sud nije naveo ustavnopravno prihvatljive razloge za priklanjanje tuženikovim navodima. Štoviše, čak i da je u tom pogledu postojala suglasnost stranaka, na temelju članka 350. Obiteljskog zakona u postupcima iz njegova članka 349. sud je ovlašten utvrđivati ne samo činjenice koje stranke nisu iznijele nego može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje su stranke priznale u postupku,13 kako bi se zaštitio najbolji interes djeteta. U svakom slučaju ustavnopravno je neprihvatljivo sporne činjenice utvrđivati oslanjanjem isključivo na (potencijalno) subjektivni iskaz jedne od suprotstavljenih stranaka u postupku u situaciji u kojoj je te činjenice mogla i morala objektivno iznijeti treća osoba (tuženikov poslodavac), prema potrebi i uz primjenu članka 313. stavak 3. Obiteljskog zakona.14

Budući da je iz prethodno navedenog nedvojbeno vidljivo da su podnositelji tijekom parničnog postupka, koji je prethodio ustavnosudskom postupku, pokazali da je bila riječ o odlučujućem dokazu, čini se da je USRH već samo zbog toga trebao utvrditi da im je neizvođenjem tog dokaza povrijeđeno postupovno jamstvo jednakosti oružja na način koji je narušio pravičnost predmetnog postupka u cijelosti, što svojim postupanjem nije otklonio ni drugostupanjski sud.

Međutim, u razmatranom predmetu postojali su i dodatni razlozi koji su govorili u prilog potrebe usvajanja predmetne ustavne tužbe. Prije svega riječ je o posve arbitrarnom tumačenju mjerodavnog materijalnog prava u obrazloženju prvostupanjske presude, koje drugostupanjski sud svojim postupanjem nije otklonio.

Tako je u obrazloženju prvostupanjske presude, između ostalog, navedeno: “Za potrebe otplate toga stana tuženik je, prema vlastitom iskazu, opterećen kreditom čija rata iznosi 396,88 eura, a za otplatu mu je preostalo još 39 rata, dakle nešto više od tri godine. S obzirom na to da iznos najamnine za stan ni ne pokriva ratu predmetnoga kredita, po ocjeni ovog suda taj primitak nije utemeljeno pribrajati tuženikovim redovnim mjesečnim primanjima prema kojima se određuje platni razred za utvrđivanje visine obveze uzdržavanja.

Člankom 313. stavkom 5. Obiteljskog zakona propisano je da se novčane obveze roditelja obveznika uzdržavanja uzimaju u obzir samo u iznimnim slučajevima ako traju dulje vrijeme i ako su nužne za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Sudovi u tom smislu nisu obrazložili kako bi se u razmatranom slučaju kupnja druge nekretnine i posljedična mjesečna rata kredita za njezinu kupnju (u iznosu od praktički 400 eura) mogla smatrati nužnom za zadovoljenje osnovnih životnih potreba tuženika.

Nadalje, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je i sljedeće:

... zbog prostorne udaljenosti između (...) te poslovnih obveza oca tijekom vikenda, otac s djecom ne održava redovito osobne odnose već se isti, u pravilu, trenutno održavaju tijekom školskih praznika (zimskih, proljetnih i u dva navrata ljetnih). Uzeto je ipak u obzir da djeca s ocem na taj način provedu oko mjesec i pol dana godišnje, kada on podmiruje redovne troškove njihovog uzdržavanja.”

Međutim, člankom 310. stavkom 3. Obiteljskog zakona propisano je da se, iznimno od stavaka 1. i 2. tog članka, ako roditelji na temelju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi provode podjednako vremena s djetetom i podjednako svakodnevno skrbe o djetetu, novčano uzdržavanje za dijete može urediti sporazumno u skladu s obiteljskim okolnostima.

Sudovi u tom smislu nisu obrazložili da u razmatranom slučaju postoji ijedna, a kamoli da su ispunjene sve prethodno navedene kumulativno tražene pretpostavke za isključivanje pri određivanju iznosa uzdržavanja razdoblja tijekom kojih djeca provode s tuženikom, pogotovo s obzirom na to da tuženik osobne odnose s djecom, prema utvrđenju sudova, u pravilu ni ne održava izvan razdoblja školskih praznika. Pri tome, napose, treba dodatno voditi računa i o notornoj činjenici da se mjesečni iznos uzdržavanja ne tiču samo pokrivanja potreba koje se zadovoljavaju na dnevnoj bazi (poput ishrane; kod onog roditelja s kojim djeca borave tijekom nekog razdoblja) nego i troškova koji se planiraju i/ili podmiruju na široj vremenskoj osnovi (kao, na primjer, raznih članarina ili sezonske odjeće i obuće) i koji, kao takvi, ne ovise o trenutnom boravku kod jednog ili drugog roditelja.

Osim arbitrarnog tumačenja mjerodavnog materijalnog prava, u razmatranom slučaju bila je riječ i o posve arbitrarnom tumačenju mjerodavnog postupovnog prava, i to u mjeri koja potpuno negira načelo najboljeg interesa djeteta. Naime, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je sljedeće načelno stajalište:

“Isprave koje je zakonska zastupnica mlt. tužitelja dostavila nakon zaključenja prethodnog postupka nisu uzimane u obzir izuzev ako su nastale nakon zaljučenja prethodnog postupka na temelju članka 299. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (...) jer zakonska zastupnica mlt. tužitelja nije dokazala da ih nije mogla dostaviti prije zaključenja prethodnog postupka.

Takvo tumačenje posve je ustavnopravno neprihvatljivo s aspekta načela zaštite najboljeg interesa djeteta. Štoviše, ono čak nema uporišta ni u mjerodavnim zakonskim odredbama jer je člankom 1. Zakona o parničnom postupku15 propisano da se tim zakonom uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima o obiteljskim odnosima i drugim građanskopravnim sporovima, ali samo ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da u njima sud rješava po pravilima kojega drugog postupka. Navedeno se odnosi i na članak 299. ZPP-a, kojim je propisano do kada i pod kojim uvjetima stranke mogu iznositi nove činjenice i dokaze, kao i to da je posljedica tome suprotnog postupanja neuzimanje u obzir dotičnih novih činjenica i novih dokaza.16

Naime, člankom 346. Obiteljskog zakona propisano je da će se u postupcima, kao što je predmetni postupak, primjenjivati na odgovarajući način odredbe zakona kojima se uređuje parnični postupak, ali samo ako samim Obiteljskim zakonom nije drukčije određeno. O tome je upravo riječ u predmetnom slučaju jer, kao što je prethodno već navedeno, na temelju članka 350. Obiteljskog zakona, u postupcima iz njegovog članka 349. sud je ovlašten utvrđivati ne samo činjenice koje stranke nisu iznijele nego može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje su stranke priznale u postupku pa iz toga proizlazi da je članak 299. ZPP-a irelevantan za postupak u kojem se odlučuje o uzdržavanju djece. Smisao članka 350. Obiteljskog zakona nedvojbeno počiva na načelu zaštite najboljeg interesa djeteta. Stoga je prvostupanjski sud nove činjenice i nove dokazne prijedloge podnositelja, iznesene nakon zaključenja glavne rasprave (ali prije donošenja prvostupanjske presude), bio dužan razmotriti ne sa stajališta članka 299. ZPP-a, nego sa stajališta članka 305. ZPP-a, kojim je propisano da sud može odlučiti da se glavna rasprava ponovo otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih važnijih pitanja, a što je u razmatranom slučaju izostalo.

4. ZAKLJUČAK
Polazeći od svega navedenog treba zaključiti da svi prethodno navedeni propusti predstavljaju povredu načela zaštite najboljeg interesa djeteta, kojeg su dužni štititi svi, pa i sudovi, te da su podnositeljima tim propustima posljedično povrijeđena ustavna prava, zajamčena člankom 29. stavak 1. i člankom 64. stavak 1. Ustava. Važno je pri tome istaknuti i to da se čini da je svaka od navedenih povreda ustavnih prava podnositelja bila sama za sebe dostatna za usvajanje njihove ustavne tužbe. Međutim, čak i ako bi neke od njih eventualno bilo moguće relativizirati, sinergijski učinak opisanih povreda prava djeteta nedvojbeno govori u prilog tome da nije postojao ustavnopravno prihvatljiv način za odbijanje njihove ustavne tužbe. Iako predmetne povrede nije potrebno ni poželjno stupnjevati, ipak posebno odskače prethodno opisana postupovnopravna arbitrarnost predmetnih sudova jer baš potpuno negira načelo najboljeg interesa djeteta.

Ukupne materijalne potrebe djeteta određuju se prema životnom standardu roditelja koji ima obvezu plaćanja uzdržavanja (čl. 311. st. 2. Obiteljskog zakona). Djecu nije prihvatljivo makar i nehotice “kažnjavati” zato što imaju sreću da mogu slijediti povećani životni standard roditelja. Nije se moguće oteti dojmu da se u razmatranom slučaju dogodilo upravo to, kako uslijed nehotične “impresioniranosti” za hrvatske prilike visokim apsolutnim iznosima koji su podnositeljima dosuđeni radi njihova uzdržavanja, tako i zbog minucioznog pristupa predmetnih sudova pojedinim aspektima pravne i činjenične problematike razmatranog slučaja.

Nakon ovakvog ishoda predmetnog slučaja, podnositelji će si možda i dalje moći priuštiti “ples na svili”, ali država im prethodno opisanim postupanjem zasigurno nije osigurala potrebnu zaštitnu mrežu za njihove ostale (potrebne i/ili željene) životne “akrobacije”.

 

1 Riječ je o dvoje mlt. djece koju je u ustavnosudskom postupku kao zakonska zastupnica zastupala majka, zastupana po odvjetniku.
2 USRH je za potrebe ustavnosudskog postupka pribavio spis razmatranog parničnog predmeta.
3 Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - u nastavku teksta: Ustav.
4 Dostupno na: https://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/fOdluka.xsp?action=openDocument&documentId=C12570D30061CE54C1258AC8002EAC65 - posjećeno 29. travnja 2024.
5 Podnositelji su se pozivali na stajališta iz raznih odluka USRH-a i Europskog suda za ljudska prava koje radi izbjegavanja opterećivanja teksta nismo obuhvatili ovim člankom. Njih je moguće vidjeti u odluci USRH-a (v. bilj. 2).
6 Te odredbe u mjerodavnim dijelovima glase:
članak 29.: „Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama... (...)”; članak 63.: „Roditelji su dužni ... uzdržavati ... djecu ... (...); članak 64.: Dužnost je svih da štite djecu ...(...)”
7 Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 – proč. tekst, 8/99 – ispr., 14/2, 1/6 i 13/17 - u nastavku teksta: EKLJP. Čl. 6. st. 1. EKLJP-a u dijelu mjerodavnom za predmetni ustavnosudski postupak glasi:
Čl. 6. PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE
1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da ... sud pravično ... ispita njegov slučaj. (...)”
8 Sl. list SFRJ - MU, br. 15/90. Konvencija o pravima djeteta preuzeta je u pravni poredak Republike Hrvatske na temelju Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji (Nar. nov. - MU, br. 12/93); čl. 3. i 27.
9 V. t. 7. - 10. obrazloženja Odluke USRH-a.
10 Prema riječima USRH-a, zahtijeva se “da u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta” (t. 11. obrazloženja Odluke USRH-a).
11 V. t. 12. i 13. obrazloženja odluke USRH.
12 V. detaljno supra (2. Činjenice i okolnosti predmeta).
13 Načelo dispozicije i oficijelnosti propisano je čl. 349. st. 3. Obiteljskog zakona (Nar. nov., br. 103/15, 98/19, 47/20 – čl. 35. Zakona o Centru za posebno skrbništvo i 49/23 - Odluka i rješenje USRH br.: U-I-3941/2015 i dr.) pa se u stvarima uzdržavanja djeteta stranke u postupku pred sudom mogu odreći svojeg zahtjeva, priznati zahtjev protivne stranke te sklopiti sudsku nagodbu, a sud može donijeti presudu na temelju priznanja ili odricanja. Istražno načelo propisano je čl. 350. pa je sud ovlašten utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele, a može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje su stranke priznale u postupku.
14 Čl. 313. st. 3. Obiteljskog zakona propisano je da sud može, ako procijeni da je to potrebno, od Ministarstva financija - Porezne uprave, Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva obrane, Središnjeg registra osiguranika, Financijske agencije i drugih fizičkih i pravnih osoba, zatražiti podatke kojima raspolažu uz odgovarajuću primjenu odredbi Ovršnog zakona.
15 Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 – čl. 50. Zakona o arbitraži, 117/03, 88/05 – čl. 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07 - Odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08, 96/08 - Odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 28/13 – čl. 145. Zakona o sudovima, 89/14 - Odluka USRH broj: U-I-885/2013, 70/19, 80/22 i 114/22 - u nastavku teksta: ZPP.
16 Čl. 299. ZPP-a glasi:
“Stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke.
Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.
Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.”